2009 Euroleague Final Four Report – Part 2

A long basketball weekend comes to it’s end when CSKA Moscow and Panathinaikos face each other in tonight’s final. We could see two great semifinal games on Friday and also best promotion for the European basketball. And the winner of the games could also have been the other side, but two veteran players from Lithuania showed a great second half game and helped their teams to reach a final spot.

 

With some nice team defense and a brilliant second half performance by Euroleague veteran Ramunas Siskauskas CSKA Moscow was able to beat Barcelona and secure the first spot in the final. Former Blue Devil Trajan Langdon was the other notable player on the Russian team, who are looking for a repeat of the last year title. On the other side Juan Carlos Navarro didn’t defend that well, but was selected for the best player in the Euroleague regular season and received the MVP trophy yesterday. Barcelona coach Pascual had also some questionable decisions and prefered to start Ersan Ilysova of the bench, which resulted in one of the worst season games of the Turkish power forward.

 

The other semifinal offered even more quality and thrill, as Panathinakos pass big rival Olympiacos. Sarunas Jaskevicius made his best game since his arrival to PAO after two disappointed years in the NBA, and like his teammate from Lithuania national squad, he scored most of his points during the second half. Nikola Pekovic from Montenegro showed why he’ll become the successor of Nikola Vujcic as the best Euroleague Big Man.

 

CSKA and PAO are for sure the best teams in europe and it’s very hard to predict who’ll win the tonight’s game.

 

Although Ettore Messina has won more trophies than any other Euroleague coach, he was not able to win against Zeljko Obradovic during his long career. Since he take over CSKA Moscow he lost all three games againist  Panathinakos. The whole story started in 1991/92 when Obradovic and his team Partizan Belgrade beat Messina’s Kinder Bologna in the Quarterfinals of Europen Champions Cup.

 

Two years ago, when PAO beat CSKA in the final, Ramunas Siskauskas was the best player on the Greece team, but the MVP trophy was given to Dimitrios Diamantidis ’cause the Final Four was held in Athens.

 

At the moment there are representatives from almost every NBA team in Berlin. Even if most experts says how Messina will probably stay in Europe, i’m still wondering why the Toronto Raptors are represented by three guys in Bryan Colangelo, Maurizio Gherardini and Masai Ujiri.

 

Lietuvos Rytas and once again FMP Belgrad have made it to the Euroleague Basketball Nike International Junior Tournament final.

___________________________________________________________________

2009 Euroleague Final Four Report – Part 1

Naturally 7, a one-of-a-kind band, will perform live during the 2009 Final Four for all the basketball fans in attendance at the magnificent o2 World in Berlin. Naturally 7 sings in a distinct a cappella style they call “vocal play” that has won the group devoted audiences in Europe and USA.

Well, today is the day, and after a long season the best four European teams will face each other at Euroleage Final Four which takes place in Berlin this Friday and Sunday. It was a season without many surprises or upsets, and if you’re trying to find one we could name Turkish powerhouse Efes Pilsen, which struggled in the group stage and  Maccabi from Tel Aviv with one of the team’s worst seasons, but which ended in the Top 16.

 

Instead of writing an another preview here are just some random facts about the Final 4. If you’re still looking for a team overview and a great coverage from Berlin, there are lot of sites like ballineurope.com or ESPN’s True Hoop. And boy, I’m very surprised how the media attention on European basketball has grown, this tournament will set some new records for number of TV stations and reporters.

 

The first semifinal will be a matchup between Barcelona and Moscow. CSKA Moscow has 22 wins in 22 games in the domestic league and it’s their seventh Final Four in a row and Ettore Messina eighth Final Four as a head coach. Barcelona center David Andersen was part of CSKA squad who won the Euroleague title in 2006 and 2008.

 

Ettore Messina won 4 Euroleague titles (including one with Kinder Bologna in 2001) and might become the first European head coach in the NBA. Rumor says that at least three NBA teams are interested. Toronto Raptors GM Bryan Colangelo plans to meet Messina during the European Final Four. Just remember some of the players on Raptors rooster, Parker, Calderon, Bargnani and only Croatian NBA player Roko Ukic, who all have play in Europe and Euroleague and could be looking forward to a coach like Messina.

 

Barcelona vs CSKA will also be a rematch of a great game played in Prague three years ago. Both teams have some players left who participated in that game (Holden, Smodis and Langdon for CSKa and  Navarro, Basile, Trias and Grimau for Barcelona).

 

The game Panathinaikos vs. Olympiacos will be extremely attractive for everybody. It is not the first time they will play each other on Euroleague Final Four. In 1994 when Final Four took place in Tel Aviv and 1995 in Saragossa, Olympiacos was able to beat their biggest rival. It will be very interesting in terms of atmosphere, as two groups of Greek fans are expected to be extremely loud and violant.

 

In Greece the finals of the volleyball championship were postponed after the supporter groups have fights during February. The 1st of may is a traditional weekend for riots in Berlin (called “revolutionary 1st May demonstration”). Demonstrators  from the left wing from all over Europe come to Berlin and parts of the city are packed with cops, helicopters and stuff and over decades their has been violence between cops and demonstrators. This weekend might become a really heavy challenge for police if their is an another battle in town.

 

    ___________________________________________________________________

NBA IGRAČI – DJECA VOJNIKA: Kad u vojsku pođeš…

Ako odrastete u državi koja raspolaže sa najvećom vojnom silom na ovom svijetu, lako vam se može desiti da djetinstvo provedete u obitelji vojnika. Uključujući rezervne postrojbe, broj pripadnika Oružanih Snaga SAD-a prelazi 2,5 milijuna, a kada bi tome još dodali civilne službenike, bili bi dosta blizu broju populacije jedne zemlje kao sto je Hrvatska. Kakve veze ovo ima sa košarkom? Od Christine Aguilere do Bruca Willisa, mnogo poznatih, pa tako i dosta bivših ili sadašnjih NBA igrača dijele priču sa takozvanim “military brats”, djecom koja odrastaju po vojnim bazama diljem svijeta.

 

Da takve igrače ne treba dugo tražiti pokazuje i pogled prema trenutnom NBA prvaku, Boston Celticsima. Otac Ray Allena, jednog od najboljih tricaša svih vremena, je do svoje mirovine radio kao mehaničar za ratno zrakoplovstvo, poznatije kao Air Force. Iako rođen blizu San Francisca, Ray je odrastao u Engleskoj i Njemačkoj, često mjenajući mjesto boravka. Danas sam kaže da je izvukao i neku vrstu koristi iz tog iskustva. Kako je bio prisiljen često sklapati nova prijateljstva i upoznavati nova lica ostao je dosta otvoren i društven, pa sada nema problema kada krene na duga gostjuća putovanja.

 

Interesantno da je većina ovih košarkaša na neki način povezana sa Njemačkom, no razlog tome je jednostavan: Od ukupno 175.000 US-vojnika koji trajno borave u inozemstvu, najveći dio njih, nešto više od 64.000 (plus 10.000 zaposlenih civila), živi na tlu te države. Carloos Boozer (Aschaffenburg) i manje poznatiji igrač 76ersa Herbert Hill (Ulm) su čak rođeni tamo, kao i bivši Maverick Shawn Bradley, koji je zbog toga 2001 nastupio za reprezenatciju na EP-u u Turskoj. Bradley je rođen u Landstuhlu, gdje se nalazi “Regional Medical Center”, najveća bolnica US-Army izvan SAD-a (također tamo rođen: glumac LeVar Burton, mnogo poznatiji kao Geordi LaForge iz Star Treka). Landstuhl je sa svojih 2200 zaposlenih i danas prva adresa za sve vojne osobe ranjene u Iraku i Afganistanu.

 

Shaquille O’Neal, koji je rođen u New Jerseyu, možda i ne bi imao istu biografiju da nije dio života proveo u Bavarskoj. Pohađajući „Fulda American High School“, školsku ustanovu koju vodi Ministarstvo obrane SAD-a, tamo je napravio prve košarkaške korake i upoznao Dale Browna, čovjeka koji će ga poslije dovesti u LSU. O’Neal danas kaže kako je ponosan „military brat“  i često sudjeluje u humanitarnim akcijama koje pomažu njihovim udrugama.

 

No dosta je poznato da život u Europi za „military brats“ ne znači da dolaze u kontakt sa tamošnjom kulturom. Ta djeca idu u američke škole, gledaju američku televiziju i kupuju u američkim dućanima, što im na kraju sigurno olakšava sljedeću selidbu ili povratak u domovinu.

 

Koliko je US-Army povezana sa košarkom pokazuje i činjenica da je svake druge godine domaćin najjačem turniru za reprezentacije do 18 godina, koji iz nekih razloga nosi ime znanstvenika Alberta Schweitzera. To neslužbeno svjetsko prvenstvo se do 2006 održavalo isključivo u US Sports Areni smještenoj na području vojne baze blizu njemačkog grada Mannheima, no prošle godine je dodana još jedna dvorana izvan baze da bi se moglo ugostiti oko 30.000 gledatelja. Na ASTu su nastupili velikani poput Magica Johnsona, Tim Duncana, Sabonisa i Kukoča ali i buduće nade kao Tomislav Zubčić i Filip Krušlin.

 

Možda najzanimljiviju priču u ovom kontekstu ima GM New Jersey Netsa „Kiki” Vandeweghe. Punim imenom Ernest Maurice Vandeweghe III, Kiki je rođen u njemačkom Wiesbadenu, u blizini Frankfurta. Nisam siguran po čemu će ga ljudi jednog dana točno pamtit, kao dvostrukog Allstara ili čovjeka koji je draftao Carmela Anthonya. Kikijev otac (a što mislite kako se on zvao?) Ernest Maurice “Ernie” Vandeweghe Jr. je bio još svestraniji, ne samo da je proveo šest sezona igrajući za Knickse nego je slobodno vrijeme iskoristo da diplomira medicinu na Columbia University, jednom od najpoznatijih (i najtežih) sveučilista SAD-a. Nakon što se proslavio kao možda prvi bitan igrac koji je ulazio sa klupe (tek poslije će se netko sjetiti svake godine nagraditi naboljeg “sixth man”) Ernie 1956 završava karijeru i priključuje se američkim trupama u Njemačkoj kao doktor, gdje dvi godine poslije “Kiki” dolazi na svijet.

 

Duane Washington (Escheweg, Njemačka) se i nije toliko proslavio na parketima NBA kao njegov mlađi brat, point guard Lakersa Derek Fisher. U dva navrata Duane je skupio 19 nastupa za Netse (1987-88) i Clipperse (1992-93) a između toga je igrao u CBA (prethodnik NBDLa) i borio se protiv svoje ovisnosti o kokainu. Malo drugačiju priču ima bivši suigrač našeg Tonija Kukoča i Michael Jordana, Stephen “Jo Jo” English (Frankfurt, Njemačka). Tri godine je English proveo u Bullsima, pa se tako može i pohvaliti osvojenom prvenstvu 1992-93, kada je imao priliku gledati “His Airness” iz prvog reda. No JoJo vjerovatno neće ostati u sjećanju zbog njegovih košarkaških sposobnosti nego više zbog toga što je možda glavni krivac za masovnu tučnjavu između Bullsa i Knicksa, a sve to pred očima zapanjenog Davida Sterna. Sa drugog kraja svijeta dolazi nekadašnji centar Pacersa iz Indianapolisa Suart Gray, koji se rodio u Panamskoj Zoni, gdje se nalazila velika podmorna baza (isto kao i bivši presjednički kandidat John McCain). David Robinson je kao college izabrao U.S. Naval Academy upravo zbog svog oca.

 

A da ovaj fenomen nije isključivo američka pojava pokuzuje i jedan slučaj sa naših prostora. Vladimir Radmanović, bivši košarkaš LA Lakersa i sadašnji član Charlotte Bobcatsa, djetinstvo je proveo u skoro svim djelovima bivše države, prateći svoga oca koji je bio vojno lice u tadašnjoj JNA.

___________________________________________________________________

 

Bojan Bogdanovic Update: Kucamo na vrata zaboravljenih asova..

10 April 2009 22:46

 

 

Ako obratite pažnju na crohoops.com TOP 20 mladih hrvatskih košarkaša lako možete uočiti dva različita tipa igrača. Na jednoj strani su sigurno momci kao Mario Delaš, Tomislav Zubčić i Toni Prostran, koji su svojim nedavnim igrama privukli pažnju medija i raznih scouta. Na drugoj stoje igrači čija imena još nisu u centru pažnje, koji su dosta mladi ili se još bore da se njihove igre češće spominju. Negdje između ove dvi kategorije bi se mogao smjestiti Bojan Bogdanović.

 

Od kada je Bogdanović napustio juniorsku košarku pompa oko njega je prilično utihnula i vijesti o njegovoj igri stižu rijetko i na kapaljku. Nekadašnja velika nada hrvatske košarke i član svih mlađih reprezentacija će 18. travnja napuniti 20. godinu, a mi možemo iskorititi tu priliku kao razlog za dublji pogled na njegovu trenutnu situaciju.

 

Prisjetimo se, prije pet godina, Bogdanović odlučuje napustiti rodni Mostar i priključiti se velikom Realu iz Madrida. Slijedilo je igranje za juniore Reala i mjesto na klupi prve ekipe tokom sezone 2007-2008. Početkom aktualne serije dogovorena je posudba, pa “Boško” iz Reala seli u CB Murciu, klub sa dna ACB lige. Sve se činilo kao idealan potez, posebno nakon Realovog iskustva sa Markom Tomasom. Tomas se nakon teške prve sezone i male minutaže u Realovom dresu, na godinu dana seli u Fuenlabradu, gdje je igrački dosta napredovao i osigurao povratak u svlačionicu kraljevskog kluba. Situacija se činila sličnom, mladi hrvatski igrač u klubu sa slabijom konkurencijom nego u Madridu, no rezlutat je sigurno bio razočarajući za obe strane.

 

Bogdanović je za vrijeme provedeno u klubu sa juga Španjolske nastupio u četiri utakmice ACB lige, nažalost bez ikakvog zapažljivog učinka. U periodu od početka sezone do raskida ugovora krajem siječnja ukupno provodi samo 18 minuta na prvoligaškom parketu, skupljajući mrvice kada su utakmice uglavnom već bile rješene. Kako se Murcia kroz cijelu sezonu bori protiv ispadanja iz elitnog društva, bilo je jasno da u zadnjem dijelu sezone nemaju mjesta za davanje prilika mladom igraču pa klub i igrač dogovaraju raskid ugovora.

 

Od početka veljače Bogdanović je opet član Reala, točnije njihove B ekipe, koja se takmiči u “LEB bronce”, četvrtoj ligi španjolskog košarkaškog saveza. Tu konkurenciju najbolje možemo opisati kao poluprofesionalnu, a Real u njoj nastupa sa ekipom koju uglavnom čine igrači juniorskog pogona (ovo otprilike možemo usporediti sa KK Rudešom, Ciboninom “farmom” koja se takmiči u A-2 centar). Ima tu mnogo talenta i potencijala, od Grka Pappasa, također člana pobjedničke ekipe svijeta na Nike Hoop Summitu, do sjajnog Crnogorca Nikole Mirotića (1991 godište), trenutno možda najdominantnijeg igrača u juniorskoj konkurenciji. Tu se također nalazi i play Jorge Santana (1990) koji je pored Mirotića prije nekoliko dana imao priliku upisati prve minute u ACB ligi.

 

(Bojan Bogdanović i Marko Tomas nisu jedini Hrvati u redovima Reala, Ante Bubalo (1991), bivši junior Don Bosca iz Zagreba,  početkom ove sezone također odlučuje svoju sreću potražiti u kraljevskom klubu. Za sada neuspijeva izboriti neku veću minutažu, pa je moguć i povratak ovog visokog igrača u Hrvatsku. op.a.)

 

Od kada se vratio u redove Reala, Bogdanović je odigrao nekolio dobrih utakmica za ovaj B-tim, pogotovo tokom ožujka. Svakako najbolji nastup imao je protiv vodeće ekipe lige, Alerta Cantabrie, sa sjajanim učinkom od 34 koša i 6 skokova, uz odličan šut i ukupnu valorizaciju od 38. Prosjek koševa kroz ova dva mjeseca se kreće negdje ispod 20, a zadnju utakmicu gdje je ostvario 19 poena i dva skoka možemo slobodno opisati kao tipičnom za ovaj period. Inače ekipa Reala se unatoč sumljivoj kvaliteti lige nalazi na samom dnu tablice, možda iz razloga što mladi igrači često imaju obavezu igrati za juniorske ekipe.

 

Svaki čitatelj koji je prosječno upućen u  košarku, zna da postoji velika razlika između juniorskih selekcija i ozbiljne seniorske košarke. Prelazak iz jednog u drugi “svijet” zna često biti prilično trnovit, i kao u nijednom drugom sportu ovdje susrećemo igrače koji umjesto nekad obećavajuće karijere na kraju dožive veliki pad. Zato treba i Bojanu Bogdanoviću polako postaviti pitanje gdje ga njegov put vodi.

 

Sa punih 20 godina on mora konačno napraviti značajan korak naprijed, ono što bi Ameri u nekom filmu nazvali “coming of age”. Kolega Pakrac je za Antu Tomića napisao da dotični prerastao KK Zagreb, a sigurno možemo reći da nekadašnja velika nada nema više šta tražiti u četvrtoj španjolskoj ligi ako jednog dana želi igrati na višem nivou. Dok njegovi vršnjaci skupljaju minute i iskustvo u ligama poput NLB, koja spada među najbolje u Europi, Bogdanović gubi vrijeme sa momcima koji su dvi-tri godine mlađi od njega. Naravno, sredina kao Real izgleda sjajno za 16-godišnjeg igrača Zrinjskog koji se otisnuo u daleki svijet, a ne smijemo zaboraviti da također nudi vrhunske uvjete za svakog košarkaša. Tu je i prilika trenirati sa prvom postavom, vjerovatno jedan od razloga zašto Bojan još uvijek nosi bijeli dres. Ali potezi vodstva kluba i trenera koji su dragocjene minute u ACB ligi namjenili Mirotiću i Santani, ipak mlađi i sa više vremena za razvoj, razlog su za sumnju u neku obećavajuću budućnost hrvatskog talenta u redovima kraljevskog kluba. Bogdanoviću je hitno potrebna ozbiljna seniorska konkurencija i minute na parketu ako neželi završti kao još jedno ime na popisu vječnih talenta. Da se razumijemo, nitko nemože garantirati da će od njega jednog dana postati vrhunski košaraš, ali bez prilike nikad neće ni saznati. Zadnje dvi godine nažalost možemo opisati kao čistu stagnaciju, njegovi problemi sa seniorskom košarkom, nedostatak brzine i slaba igra u obrani, su još uvijek isti. I veliki upitnik hoće li nestati nastavi li igrati u četvrtoj ligi i grijajući klupu u velikom klubu.

 

Još jedna sezona se bliži kraju i ljeto sigurno nudi mnoge opcije za nastavak karijere. Bilo bi lijepo vidjeti igrača kao Bojana Bogdanovica opet na parketu, možda čak i u nekom hrvatskom klubu.

 

 

___________________________________________________________________

 

 

2010 ALBERT SCHWEITZER TOURNAMENT REVIEW: Australia wins it all, Dario Saric named most prospective player

Tuesday, 13 April 2010 16:03

 

AST 2010 MOST PROSPECTIVE PLAYER: DARIO SARIC, CROATIA

 

First of all, the 2010 edition of Albert Schweitzer Tournament (AST) stood in the shadow of some bigger events taking place in basketball world. The famous tournament for U18 national teams which is organized every two years by the German Basketball Association and the US Army started just few days after March Madness Final Four and finished on the same weekend when the Nike Hoops Summit was held in Portland. And it was also just the beginning of a great basketball summer, coming up with highlights like U20 European Championship in Croatia and theWorld Championship for seniors in Turkey. But nevertheless, the AST, in the past often the first bigger stage for players like Toni Kukoc or Arvydas Sabonis, once again showed us some very talented prospects, who will dominate the floors in the near future.

 

Croatia faced some problems before tournament, when coach Ante Nazor wasn’t able to take over his coaching part due to obligations for his team Capljina. He was well substituted by Boris Kurtovic, winner of bronze medal with Croatia’s U19 at last summer world championship in New Zealand, but even Kurtovic and his staff had only six days for the whole tournament preparation. However the biggest impact on Croatia’s team was the absence of PG Toni Katić and combo forward Filip Najev, both playing with KK Split against regulation from Croatia’s A1 League. So Croatia entered the tournament with a small rooster (what in the end resulted in very tiny rotation during the tournament), including 1993 born Marko Ramljak and 1994 born Dario Saric, both starters. Under this given circumstances there is no reason to be annoyed with finishing seventh at the end.

 

But let me mention just one thing before going on. Although the AST is known as well organized and as an awesome experience for the youngsters, there is a questionable characteristic not to draw the groups. This year we saw two very unequal group sides, with a couple of limited teams in Groups A and B, where host Germany, who started with two teams (U18 and U17), played against Japan, New Zealand and China. On the other side Croatia faced the United States, Argentina and France in group C, and Spain, Israel, Greece and Australia played each other in group D.

 

Croatia’s team started with a loss against USA (71-69), then beat Argentina in a very close game (82-81) and finally delivered their best tournament performance against a very talented French team (70-62). The two youngest players were also the two most outstanding, Saric and Ramljak led the team to the qualification round, especially the 16-year old Saric was able to dominate his opponents. Boris Barac, whose brother Stanko plays for Caja Laboral in Spain, added some important contribution under the rims. At the end Croatia finished the preliminary round on the top of Group C, but headed to the Qualification Round with 0-1, as the United States finished second. Already overachieving their aims, the boys lost to Australia and Spain, but beat Turkey in battle for place seven.

 

At the end the winner of the 2010 AST edition was  Australia beating Germany 68:51 in the final game. Australia, with three players on the All Tournament Team, was led by AST MVP Mitchell Creek  who finished the game with 20pts, 7reb, 4as, 3stl.  All in all, AST 2010 was a bit dissapointing, maily due to the lack of talent in comparison with last years. Some strong teams didn’t took part, like Serbia and Lithuania, others participated without their best players, like USA and Italy.

 

Few more words on Croatian prospects Saric and Ramljak. Dario Saric is for sure the biggest European prospect for the whole 1994 generation. He finished the tournament averaging 14,8 points, 6,5 rebounds, 2,8 assists  and 1 steal per game and also got the Burkhard Wildermuth-Award for the most talented player in the tournament (He follows Turkish Big Man Enes Kantar).  Marko Ramljak also delivered some nice games, but like many other players before him, he could face bigger problems because of his undefined position when entering senior basketball. Ramljak is a sort of combo forward, playing between SF and PF, with a nice shoot from outside, similar to Tomislav Zubcic, who is struggling this season after a great youth career.

 

TOURNAMENT AWARDS

MVP: Mitchell Creek (Australia)

THE OFFICIAL ALL TOURNAMENT TEAM
PG Jackson Aldridge (Australia)
SG Evan Fournier (France)
SF Hugh Greenwood (Australia)
PF Mitchell Creek (Australia)
C Philipp Neumann (Germany U18)

 

Josip Stjepanovic is CroHoops.com correspondent from Berlin, Germany